Papir
Papir (grčki pápyros; biljka papirus) je tanki list slijepljenih celuloznih vlakana. Uglavnom izveden iz lignoceluloze, papir se pravi od pulpe rastvorene u kašu koja se ocijedi i suši u listove. Različite vrste papira definisane su sastavnim vlaknima, papirnom pulpom, dimenzioniranjem, premazom, veličinom papira, gustoćom papira i gramaturom.
Proces proizvodnje papira razvio se u Istočnoj Aziji barem 105. godine n. e. od strane dvorskog eunuha Cai Luna dinastije Han, iako postoje arheološki dokazi o materijalu sličnom papiru iz 2. stoljeća p. n. e. u Kini. Prije industrijalizacije proizvodnje papira, najčešći papir bio je krpeni papir, napravljen od odbačenih tekstila od prirodnih vlakana koje su sakupljali sakupljači krpa. Izum drvene pulpe 1843, zajedno s Drugom industrijskom revolucijom, učinio je papir od pulpe dominantnom sortom do danas.[1]
Historija
[uredi | uredi izvor]Papir kao podloga za pisanje, u današnjem obliku, pojavio se u Kini oko 105 godine. Do tada, u Kini se pisalo na svili.
Papir se izradivao ručno od bambusove trske, rižine slame, lika, konoplje, starih ribarskih mreža, uopće, od sirovina koje u osnovi imaju vlaknastu strukturu. Spomenuti materijali usitnjavali su se tucanjem u kamenim posudama ili mljeli s ciljem da se dobiju udrobljena sitna vlakna. Udrobljena vlakna stavljala su se u posudu, prelila vapnenom vodom i kuhala. Kuhanjem dobijena kašasta masa nalijevala se na sito, čiju su mrežicu činila vlakna od svilenih niti ili tankih štapića izrezanih od stabljika bambusa. Potresanjem sita dolazilo je do isprepletanja vlakanaca, a suvišna voda cijedila se kroz sito u podmetnutu posudu sa kašastom masom. Ovim postupkom dobio se vlažan list "papira" vrlo sličan današnjoj mokroj bugačici. Vlažan list formiran na situ pažljivo se odvojio od sita i stavljao na sušenje. Odvajanje vode iz lista obavljalo se polaganjem mokrog lista na ravnu površinu (daska, kamen, glinena ploča) i isparavanjem vode na suncu.
Osušeni list papira uranjao se zatim u ljepljivu masu dobijenu kuhanjem riže (škrob) i ponovno se sušio. Osušeni listovi poslije faze lijepljenja i sušenja slagali su se u kupove, presali u drvenim presama, a zatim su se pojedinačni listovi peglali na mramornoj ploči pomoću slonove kosti ili glatkog kamena. Na ovako izrađen papir moglo se sasvim dobro pisati tuš ili tintom biljnog, odnosno mineralnog porijekla. Kinezi su papir rezali u određeni format. Gotovo identično i danas se ručno proizvodi papir koji se upotrebljava za specijalne tiskanice i reprodukciju umjetničkih djela.
Dugo godina je proizvodnja papira u Kini bila strogo čuvana tajna. Tek 500 godina kasnije papir se počeo proizvoditi u Koreji, i nešto kasnije, u Japanu. Oko 750. Arapi su počeli proizvodnju papira iz krpa koje su mljeli u kamenim mlinovima i tako dobijali potrebna vlakanca. Daljnji postupak bio je isti kao u Kini. No, Arapi su upotrebljavali sita sa mrežicom ispletenom iz metalnih niti, a kao ljepilo koristili su škrob dobijen iz prosijanog pšeničnog brašna. Arapi su prvi poceli bojiti i izrezivati papir u više određenih formata. U Evropi papir se počeo proizvoditi znatno kasnije, tek oko 1100-tih. Naime, u to vrijeme javile su se prve radionice za ručnu izradu papira, i to na Siciliji i u Valenciji, Španija. U Francuskoj u 14. vijeku Italijani osnivaju prve radionice. U Njemačkoj poznata je radionica iz 1390.
Izumom pomičnih slova (Johannes Gutenberg, 1440, Mainz) započinje era "modernog" štamparstva koja uzrokuje znatno povećanje potrošnje papira. Počinje se polako razvijati manufakturna proizvodnja papira, a kao sirovine koriste se pamuk, lan, konoplja i stare krpe. No, osjeća se stalni nedostatak papira zbog sve veće potrošnje i manjka osnovnih sirovina. Francuz Luis Rober 1799. uvodi u proizvodnju prvu parnu mašinu pomoću koje se mogla proizvoditi "beskonačna" papirna traka uz primjenu beskonačnog sita iz krpa kao osnovne sirovine, a nje je bilo nedovoljno da se zadovolje sve veće potrebe za papirom. Nijemac Keller brušenjem drveta dobio je drvena vlakna koja su, pomiješana s krpama, davala sasvim dobru osnovnu sirovinu za izradu papira.
Na ovaj način se zapravo dobila drvenjaća kao osnovna sirovina za izradu papira (koja se i danas koristi za izradu novinskih papira).
Godine 1870. pojavljuju se nove sirovine za izradu papira: bijeljena celuloza iz slame i natronska celuloza iz drva četinjača. Godine 1884. počinje proizvodnja sulfitne celuloze iz četinjača. No, pravi tehnološki napredak za masovnu industrijsku proizvodnju papira, i upotreba drveta kao baze za osnovnu sirovinu, počeo je tek u prvoj polovini 20. vijeka.
Utjecaj na okolinu
[uredi | uredi izvor]Proizvodnja i upotreba papira imaju niz negativnih učinaka na okolinu.
Svjetska potrošnja papira porasla je za 400% u posljednjih 40 godina, što je dovelo do povećanja krčenja šuma, pri čemu se 35% posječenog drveća koristi za proizvodnju papira. Većina kompanija za proizvodnju papira također sadi drveće kako bi pomogla u obnavljanju šuma. Sječa starih šuma čini manje od 10% drvne pulpe,[2] ali je jedno od najkontroverznijih pitanja.
Papirni otpad čini do 40% ukupnog otpada koji se proizvodi u Sjedinjenim Državama svake godine, što samo u Sjedinjenim Državama iznosi 71,6 miliona tona papirnog otpada godišnje.[3] Prosječni uredski radnik u SAD-u ispisuje 31 stranicu svaki dan.[4] Amerikanci također koriste oko 16 milijardi papirnih čaša godišnje.
Konvencionalno izbjeljivanje drvene pulpe korištenjem elementarnog hlora proizvodi i oslobađa u okolinu velike količine hlorisanih organskih jedinjenja, uključujući hlorisane dioksine.[5] Dioksini su prepoznati kao trajni zagađivači okoline, što je međunarodno regulisano Stokholmskom konvencijom o trajnim organskim zagađivačima. Dioksini su veoma toksični, a utjecaj na zdravlje ljudi uključuje reproduktivne, razvojne, imunološke i hormonalne probleme. Poznato je da su kancerogeni. Preko 90% ljudske izloženosti dolazi putem hrane, prvenstveno mesa, mliječnih proizvoda, ribe i školjki, jer se dioksini akumuliraju u lancu ishrane u masnom tkivu životinja.[6]
Industrija papirne pulpe i štamparstva zajedno su emitovale oko 1% svjetskih emisija gasova sa efektom staklene bašte u 2010.[7] i oko 0,9% u 2012. godini.[8]
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ↑ Göttsching, Lothar; Gullichsen, Johan; Pakarinen, Heikki; Paulapuro, Hannu; Yhdistys, Suomen Paperi-Insinöörien; Technical Association of the Pulp and Paper Industry (2000). Recycling fiber and deinking. Finland: Fapet Oy. str. 12–14. ISBN 978-952-5216-07-3. OCLC 247670296.
- ↑ Martin, Sam (2004). "Paper Chase". Ecology Communications, Inc. Arhivirano s originala, 19. 6. 2007. Pristupljeno 21. 9. 2007.
- ↑ EPA (28. 6. 2006). "General Overview of What's in America's Trash". United States Environmental Protection Agency. Arhivirano s originala, 5. 1. 2012. Pristupljeno 4. 4. 2012.
- ↑ Groll, T. 2015 In vielen Büros wird unnötig viel ausgedruckt Arhivirano 17. 8. 2015. na Wayback Machine, Zeit Online, 20 June 2015.
- ↑ Effluents from Pulp Mills using Bleaching – PSL1. Health Canada DSS. 1991. ISBN 978-0-662-18734-9. Arhivirano s originala, 5. 7. 2017. Pristupljeno 21. 9. 2007. Pdf Arhivirano 12. 9. 2017. na Wayback Machine
- ↑
"Dioxins and their effects on human health". World Health Organization. juni 2014. Arhivirano s originala, 27. 4. 2018. Pristupljeno 7. 1. 2015.
More than 90% of human exposure is through food
- ↑ "World GHG Emissions Flow Chart 2010" (PDF). Ecofys. Arhivirano (PDF) s originala, 19. 10. 2020. Pristupljeno 5. 7. 2020.
- ↑ "World GHG Emissions 2012". SANKEY DIAGRAMS. Ecofys. 22. 2. 2019. Arhivirano s originala, 19. 1. 2021. Pristupljeno 5. 7. 2020.
Dodatna literatura
[uredi | uredi izvor] Discussion with Mark Kurlansky on Paper: Paging Through History, June 12, 2016, C-SPAN |
- Kurlansky, Mark (2016). Paper: Paging Through History. W. W. Norton & Company. ISBN 9780393239614. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- May, Steven W. 2023. English Renaissance Manuscript Culture: The Paper Revolution. Oxford: Oxford University Press.
- Monro, Alexander (2013). The Paper Trail: An Unexpected History of the World's Greatest Invention. London: Allen Lane. ISBN 9781846141898. OCLC 1040764924.
- "Paper Brightness, Whiteness & Shade: Definitions and Differences" by David Rogers (June 26, 2015)
